NOVI PARTIZANSKI POKRET
Ja i narod vičemo, vičemo i vičemo, al i pišemo, pišemo, pišemo............
Bratstvo i jedinstvo spas za Bosance
1. Mogu li Bosanski narodi zbog svog opstanka i zajedničkog života u državi koja Bosna i Hercegovina se zove smoći snage za oživljavanje nekad isprobane ideje brastva i jedinsta? 2. Sta je perspektiva Bosne i Hercegovine i Bosanaca i Hercegovaca u njihovoj zajedničkoj državi u skorijoj budućnosti? 3. Imaju li Bosanci i Hercegovci snage i volje da žive zajedno u slozi jedni sa drugima ili o tome niko ne razmišlja u Bosni i Hercegovini? 4. KO, kome i šta mora oprostiti u Bosni i Hercegovini za svoje dobro? 5. Čija je Bosna i kome je ona potrebna? Pitanja su ovo na koja niko za sad u Bosni i Hercegovini i ne pokušava dati odgovor, ako odgovor uopšte postoji na ova složena pitanja poslije svega što se u Bosni i Hercegovini desilo u našoj skorijoj prošlosti. U nekoliko nastavaka moja malenkost ce pokusati dati odgovor na ova osjetljiva pitanja
|
|---|
1. Mogu li Bosanski narodi zbog svog opstanka i zajedničkog života u državi koja Bosna i Hercegovina se zove smoći snage za oživljavanje nekad isprobane ideje brastva i jedinsta?
Bosanci, koji iskreno su patrioti svoje zemlje, ukoliko vole svoju državu više od svojih ideala, a ideali dolaze i prolaze, a zemlja ostaje, moraju bez obzira na naciju povuči radikalne poteze, kojima će se odreči svojih nacionalnih vodja. Ako posmatramo realno stanje u Bosni i Hercegovini, treba reći, da u velikoj većini Srbi i Hrvati Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao svoju domovinu, ali je doživljavaju kao svoj zavičaj. Nasuprot ovoj činjenici Bošnjaci vide istu tu Bosnu i Hercegovinu i kao svoju jedinu domovinu i kao svoj zavičaj.Nakon raspada Jugoslavije i krvavog rata, koji se desio posebno u Bosni i Hercegovini, u kojem je ratovao svako sa svakim, Bosna i Hercegovina je danas država sa dva entiteta i deset kantona, koja se održava pod protektoratom Medjunarodne zajednice. Dejtonski sporazum, koji je ukinuo Ustav Republike Bosne i Hercegovine i koji je ukinuo republiku kao oblik organizovanja države, potpisali su takozvani predstavnici sva tri naroda i presjednici susjednih država Srbije i Hrvatske, koje svojim potpisima zvanično priznaju Bosnu i Hercegovinu u njenim Avnojskim granicama i garantuju njenu cjelovitost.Šta imamo danas od te cjelovitosti uglavnom je poznato, pa se na tome ne bi zadržavao... Ako posmatramo Bosnu i Hercegovinu kao jednu cjelinu, ona je sve više nego što je država njenih građana... Takozvano troglavo predsjedništvo države na sve više liči, nego na ono kako se naziva...Svaki od tri konstitutivna naroda svoga prestavnika dozivljava kao svoga predsjednika, bez obzira jeli se on nalazi na poziciji predsjedavajućeg države ili je samo član predsjedništva... Trenutno imamo situaciju, da se Hrvati, kao konstitutivni narod, se osjećaju ugroženima, jer navodno nisu izabrali Željka Komšića, da ih predstavlja u državnom predsjedništvu... Ako Hrvati ne dozivljavaju Željka Komšića kao svoga predsjedavajućeg državnog presjedništva, možete misliti onda kako doživljavaju Harisa Silajđžića ili Nebojšu Radmanovića, kojeg usput rečeno nemaju ni priliku birati.Bosna i Hercegovina, kao ravnopravna republika u SFRJ, nije bila nista drugo, nego što je danas svojim Ustavnim uređenjem.. Bila je isto država ili republika tri ravnopravna naroda (Srba, Hrvata i Muslimana), koji su bili prema tadašnjem Ustavu, koji je nametnuo Josip Broz, ravnopravni na cijelom njenom prostoru. Danas imamo Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su ti isti narodi ravnopravni na cijelom njenom prostoru prema Ustavu, koji je nametnuo Visoki predstavnik, nakon što se ti narodi nisu oko tog člana Ustava mogli dogovoriti. Kakva je tu sad razlika? Nametnut Ustav u SR BiH s tim što su (bar tako je pisalo u odlukama AVNOJ-a 1943 godine) se prestavnici tih naroda tada dogovorili, da žele i hoće da žive u ravnopravnoj SR Bosni i Hercegovini kao ravnopravni narodi, a sada je taj Ustav nametnuo Visoki prestavnik, bez pristanka bilo kojeg od ova tri ravnopravna naroda...Bosna i Hercegovina je kroz čitavu njenu povijest bila slozena i jedinstvena drzava u odnosu na svoje okruzenje, a po samom sastavu svoga stanovnistva, bila je uvijek, slobodno se moze reći, osporavana sa svih strana, a narocito je to osporavanje dolazilo od strane samog njenog okruženja, ali i pored vječitog osporavanja i ataka na njen teritorij i njene narode uspijevala je, da se održi kao poseban teritorij, uglavnom uvijek pod nekom vrstom uticaja i sa istoka i sa zapada..Danas imamo istu situaciju, kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, kad njeni narodi, koji žive u Bosni i Hercegovini, istu tu državu ne smatraju svojom domovinom, ali je smatraju svojim zavičajem.. Kakva je razlika izmedju domovine i zavičaja? Mozda je to velika razlika, možda i nije nikakva...Velika je u tome, što se uvijek čovjek kao ljudsko bice više emotivno veže za zavičaj, a manje za domovinu...U zavičaju su svi korijeni i porijeklo jednog čovjeka... U zavičaju je čovjek rodjen, a gdje se čovjek rodio, prirodno najviše voli da živi ili bar kad čovjek dodje u završnu fazu svog života želi, da svoj život okonča u svom zavičaju... Za zavičaj nas vežu lijepe uspomene iz djetinjstva, iz nase prošlosti, pa ma kakva ona bila... Države nastaju i nestaju, ali teritorija ostaje na svom mjestu, niko nikada nije sa sobom odnio dio svog zavičaja, ako je promijenio domovinu ili državu. Svoj zavičaj je odnio u svom srcu i ma gdje bio, javlja se nostalgija za zavičajem u nekom obliku...Danas imamo situaciju, da su mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine svih nacija raseljeni, ili unutar same Bosne i Hercegovine ili van njenih granica... Znatan broj Srba se iz raznih razloga našao u svojoj matici Srbiji, Hrvata u Hrvatskoj, bježeči u jeku ratnih sukoba u samoj Bosni i Hercegovini... Postavlja se logicno pitanje: Jesu li se ti ljudi u Hrvatskoj i Srbiji, samo zato što se zovu Hrvati ili Srbi, konačno skrasili u svojoj domovini..Mozda neki i jesu našli domovinu i ne žele nikad, da se vrate u Bosnu i Hercegovinu, ali zavičaj nisu našli, to je sigurno. Dugo će i njihovi potomci nositi to ružno ime koje se zove ,,izbjeglica,, (čovjek, koji od nečega bježi). Jeli stvarno vredno nositi to ime ,,izbjeglica,, da bi bio pravi Srbin ili pravi Hrvat.. jeli onaj Srbin ili Hrvat, koji dodje iz Bosne i Hercegovine u Srbiju ili Hrvatsku, više Hrvat ili Srbin, od onoga koji je ostao u svojoj domovini Bosni i Hercegovini...Pitanja su ovo, na koja je teško dati pravi odgovor...Raseljeni su Bosanski narodi i po cijelom svijetu, gdje nisu našli ni domovinu, ni zavičaj...Šta za te ljude reći? Bošnjaci, koji su bez sumnje fizički najvise stradali u bratoubilačkom ratu (tako se slobodno može nazvati rat u BiH), nemaju drugu domovinu osim Bosne i Hercegovine i prinudjeni su, da se kad tad vrate u svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali ne svi i u svoj zavičaj... Mnogi se nikada neće vratiti tamo, odakle su izbjegli, to je sad izvjesno, ne samo Bošnjaci nego i Srbi i Hrvati...Politika nacionalizma i šovinizma odradila je svoj posao profesionalno.. Razdvojila je komšije, kumove, drugove, brakove, braću, zavadila ih i sad nesmetano njima vlada onako, kako njoj to odgovara...Hoće li ovu činjenicu Bosanskohercegovacki narodi ikada shvatiti? Možda jednoga dana i hoće? Hoće li shvatiti, da je njima puno lakše vladati, kad su i oni sami kao narodi, koji su osudjeni, da žive jedni sa drugima ili jedni pored drugih, razjedinjeni?Nije prvi put, da se u Bosni i Hercegovini rješavaju neriješeni računi negdje daleko od Bosne i Bosanaca, a da pri tom stradaju najviše Bosna i Bosanci. Ako se vratimo u našu skoriju Istoriju, prvi i drugi svjetski rat u Jugoslaviji, gotovo sve neprijateljske ofanzive odigrale su se upravo u Bosni i Hecegovini... Sporazumom Cvetković-Maček 1939 godine pred sami službeni pocetak drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je bila zbrisana sa geografske karte...Izbijanjem drugog svjetskog rata, sporazum Cvetković-Maček nije nikada zaživio tako, da je Bosna i Hercegovina vratila se iz svoje kliničke smrti zajedno sa Jugoslavijom, kad partizanski pokret sa poznatom idejom bratstva i jedinstva završava rat na strani saveznika, kao jedina oružana sila, koja se borila protiv Fašističke Njemačke u Jugoslaviji...U teškim uslovima 1941 godine, kada Hitlerova Njemačka okupira Jugoslaviju, a njena Vlada na čelu sa Kraljem potpisuje sramni Trojni pakt i kapitulaciju svoje zemlje, uspostavlja se Nezavisna država Hrvatska u čiji sastav ulazi formalno i Bosna i Hercegovina. Ustaški pokret, na čelu sa Antom Pavelićem, masovno u svoje redove mobilizira Hrvate i Muslimane, a u Srbiji general Kraljevske vojske Draza Mihajlović na Ravnoj gori osniva četnički pokret u koji mobilizira Srbe i dio Muslimana u Istočnoj Bosni.. I jedan i drugi pokret saradjuje sa okupatorom - Pavelić otvoreno, a Mihajlović prikriveno, pod parolom, da još nije vreme za borbu...Komunistička partija, na čelu sa Josipom Brozom Titom, u tim teškim vremenima osniva partizanski pokret, koji otvoreno jedini ne priznaje kapitulaciju svoje zemlje...U partizanski pokret masovno se javljaju Bosanski Srbi pretežno iz Bosanske Krajine, sa ciljem odbrane Srpskog naroda od Ustaškog pokreta u proglasenoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj... U partizanski pokret se javljaju i Hrvati i Muslimani, ali u znatno manjem broju u odnosu na Srbe... Zbog ionako zategnutih medjunacionalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, u samom partizanskom pokretu te 1941 godine javlja se nepovjerenje Srba prema Hrvatima i Muslimanima partizanima..Vrlo teško je bilo stvoriti to povjerenje, tako da su se partizani Hrvati i Muslimani prvo morali dokazati, da se žele boriti i protiv Ustaša u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, isto kao i protiv stranog okupatora... S druge strane vrlo teško je bilo ubijediti partizane Srbe, da se jednako trebaju boriti protiv četnika Draže Mihajlovića kao i protiv stranog okupatora...Tada se te 1941 godine u partizanskom pokretu upravo u Bosni i Hercegovini u Bosanskoj krajini javlja ideja brastva i jedinstva svih Jugoslovenskih naroda... Tada se doslo na logičnu ideju, da svako među svojim narodom propagira tu ideju i da se samo tako zbratimljeni svi Jugoslovenski narodi mogu izboriti za svoju jedinstvenu slobodu protiv stranog okupatora i da su Ustase i Četnici saradnici okupatora i da se i protiv njih treba boriti...Ako se stvarno vratimo u Istoriju tih teških vremena za sve Jugoslovenske narode, a naročito za Srbe, Hrvate i Muslimane u Bosanskoj krajini, medju kojima je ionako nacionalna netrpeljivost već postojala u Kraljevini Jugoslaviji, a strani okupator je to vrlo dobro znao, pa je primijenio dobro isprobanu taktiku ,,zavadi pa vladaj,, nije teško zaključiti, da je samo ideja bratstva i jedinastva i svijest tadašnjih komunista sa Titom na čelu, u to vreme mogla se suprostaviti takvoj politici okupatora, zajedno sa domaćim izdajnicima...U samom začetku stvaranja brastva i jedinstva daleko najbrojniji Srbi su morali biti tolerantni prema Hrvatima i Muslimanima, a s druge strane Muslimani i Hrvati su morali da se dokazuju, da su odani partizanskom pokretu što je i razumljivo, kad se to sve sad posmatra sa ove distance...Nakon neprijateljske ofanzive na Kozari, u kojoj je osnovni cilj okupatora bio razbiti i uništiti partizanski pokret u samom njegovom nastajanju, jeste u dobroj mjeri uzdrmao partizanski pokret u Bosanskoj Krajini, kako to u svojim memoarima opisuje Osman Karabegović, ali je nakon neuspjelog neprijateljskog plana još više učvrstio partizanski pokret i ideju brastva i jedinstva... Nakon nevidjene herojske borbe i otpora naroda na Kozari, u partizane su se počeli sve više javljeti i vidjeniji Hrvati i Muslimani, a i Srbi iz okoline Banja Luke, gdje je djelovao dosta jak četnički pokret sa najjačim uporištem na Manjači... Nakon iznenadjujuće brzog opravka i konsolidovanja partizanskih jedinica iz Bosanske Krajine upućen je zahtjev Vrhovnom štabu NOP Jugoslavije, da se ide u oslobadjanje Bihaća, najvećeg neprijateljskog uporišta i dijelova Bosanske Krajine... Nakon temeljitih priprema, za samo dva dana - od 04 do 06 novembra, zbratimljeni partizani oslobadjaju grad Bihać i veliki dio Bosanske Krajine, Korduna i Banije... Posebno nakon ove odlučujuće akcije partizanskih jedinica, u partizanske redove masovno se dobrovoljno javljaju svi narodi i Srbi i Hrvati i Muslimani, a nakon ove uspješne operacije, Vrhovno političko partizansko vodstvo stvara najveću slobodnu teritoriju u tada porobljenoj Evropi, koju proglašava Bihaćkom Republikom, a koju je i okupator priznao kao partizansku državu...Zašto ovim kratkim crtama opisujem sve ovo sta se desavalo u vreme okupacije od strane Hitlerove Njemačke? Zato, što bi mozda tada i Kraljevina Jugoslavija bila unistena ili podijeljena izmedju Srbije i Hrvatske, da nije bilo strane okupacije... Posmatrajuci sad sa ove distance, Kraljevina Jugoslavija je bila na tom putu, a najjači dokaz je sporazum Cvetković-Maček, koji nikada nije sproveden u djelo, nikada kao takav nije zaživio. Da nije bilo strane okupacije, tada bi vrlo vjerovatno Bosna i Hercegovina bila podijeljena izmedju Hrvatske i Srbije, da ostale narode koji su činili Kraljevinu Jugoslaviju (Muslimane, Makedonce, Crnogorce i Slovence) ne bi niko ništa pitao...Ovi narodi bi vrlo vjerovatno bili asimilirani pod uticajem večinskog naroda, ovisno u kom dijelu Jugoslavije bi se tada našli, ili bi bili svedeni na vjerske skupine. Došlo bi možda do sukoba Hrvata i Srba na dijelu, koji bi tim sporazumom pripao Hrvatskoj, ili bi došlo do takozvanog humanog preseljenja naroda... Takva ideja nije nikada nestala, a u zadnjem našem bratoubilačkom ratu skoro je i ostvarena... Srbi su protjerani sa Korduna, Banije i Like, slobodan sam reći i tvrditi, uz prećutan dogovor Slobodana Miloševića i Franje Tudjmana, Hrvata više nema u Bosanskoj Posavini, ali ih zato ima u Drvaru, Bosanskom Grahovu i Glamoču gdje ih nikad nije bilo... Samoproglašena Srpska Krajina je naseljena sa nešto Hrvata, koje je uz blagoslov Franje Tudjmana protjerala politika Slobodana Miloševića i bosanskog izdajnika Radovana Karađžića i Mate Bobana... Bosna i Hercegovina je ipak preživjela zahvaljujući neviđenom otporu njenog naroda, u velikoj većini Bošnjaka i ne smije se zaboraviti i uz pomoć Međunarodne zajednice, koja i danas održava Bosnu i Hercegovinu u njenim Avnojevskim granicama... Kako god posmatramo danas tu situaciju devedesetih godina, dolazimo do zaključka, da su svi izgubili raspadom SFRJ pa čak i Slovenci... Slovencima je potrebno Jugoslovensko tržište, kako zbog uvoza sirovina iz Srbije i Bosne i Hercegovine, tako i izvoza gotovoh proizvoda na to tržište... I šta se to promijenilo? Ništa, osim što sada jedni i drugi plaćaju carinu... Hrvatski Srbi imaju pravo povratka u Hrvatsku pod pritiskom Medjunarodne zajednice i to je veliki problem Hrvatske države, koji nikada ne može u potpunosti riješiti... Srbija ima izbjegle Krajišnike u Srbiji i Vojvodini, koji nikako da se snadju i hoće kuci nazad u Krajinu i Bosnu... Bosna i Hercegovina nije podijeljena izmedju Srbije i Hrvatske, preživjela je i ovoga puta, ali je unutar same Bosne i Hercegovine podijeljena nema kako nije.. Ne samo na Dva entiteta i deset kantona, nego puno puno više, ali čvrsta odluka je Medjunarodne zajednice, da Bosna i Hercegovina mora ostati u svojim Medjunarodno priznatim granicama pod svaku cijenu, a unutar Bosne mogu njeni narodi da se glodju i reže jedni na druge koliko im volja.. Ovakvo stanje u Bosni i Hercegovini odgovara jedino novokomponovanim Bosanskim ideolozima i raznim domaćim lupežima koji se kunu u svoj narod, a na muci upravo svoga naroda grade karijeru i stiču basnoslovna bogatstva varajući i narod i državu... |
|---|
2. Sta je perspektiva Bosne i Hercegovine i Bosanaca i Hercegovaca u njihovoj zajedničkoj državi u skorijoj budućnosti?
Ako bi se neko usudio, da se bavi u ovom vremenu prognozama, šta je u skorijoj budućnosti perspektiva Bosne i Hercegovine i njenih naroda, onda sa sigurnosti bi se moglo reći, da Bosanci i Hercegovci nemaju svoju perspektivu, niti se može nazirati neka bolja budućnost u skorije vreme... Perspektiva i budućnost ove zemlje je protektorat Medjunarodne zajednice jos dugo dugo vremena, ukoliko Bosanski narodi ne primijene jedino moguće rješenje za svoju zajedničku državu... Što prije, to bolje za sviju...Ako analiziramo političke stranke, koje imaju danas neki značajan ugled ili uticaj na stanje u Bosni i Hercegovini, ne vidi se neka politička opcija, koja je sposobna ili koja barem želi i može da Bosance i Hercegovce barem približi jedne drugima.. Nacionalne stranke, koje su 90-tih dobile izbore na svojim tobože nacionalnim programima, ne vredi ni spominjati, da bi bilo šta mogle na tom planu uraditi... One to niti mogu niti hoće, ali još uvijek su značajan faktor u Bosni i Hercegovini... Svoj program uglavnom zasnivaju na platformi zaštite svojih naroda od onih drugih, ma da narodi već odavno jedni sa drugima i žive i rade... SNSD Milorada Dodika i SDP Zlatka Lagundžije uglavnom imaju svoje glasačko tijelo u Republici Srbskoj (SNSD) i u Federaciji (SDP) preciznije SNSD kod Srbskog naroda, a SDP kod Bošnjaka, tako da se ni ove dvije značajne nazovi multinacionalne političke stranke ne mogu ubrojiti u partije, koje bi na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni mogle zadobiti neko značajno povjerenje biračkog tijela na cjelokupnom prostoru Bosne i Hercegovine, a kad bi i dobile izbore, ove dvije političke opcije malo je vjerovatno da mogu, hoće i žele Bosnu i Hercegovinu kao državu, kakva je jedino moguća...Maratonski dogovori i pregovori takozvanih narodnih prestavnika o nekakvim izmjenama, dopunama, reformama policije i ostalim glupostima, su samo gubljenje vremena za sviju... Svi imaju svoje minimume, od kojih ni milimetra ne žele odstupati i tako se vrte u krug već 12 godina, dok o nekim realnim rješenjima niko, bar se tako vidi, kad se posmatra sa strane i ne razmislja... Napomenuo sam vec u svom ranijem članku, da Srbi i Hrvati u velikoj većini, bar prema tvrdnjama političkih ideologa, koji sebe smatraju prestavnicima tih naroda, Bosnu i Hercegovinu ne osjećaju kao svoju matičnu državu... Vidi se to i na raznim manifestacijama, gdje se okupljaju mase, kao što su naprimjer nogometne/fudbalske utakmice... Naravno, da mislim, da je uzrok ponašanja raznih ekstremni grupa, koje to što rade u takvim manifestacijama, odraz Bosanske stvarnosti, prouzrokovane prije svega ratom, koji se desio u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini, ali i dobrim, mozda i odlučnim trenutnim dnevnopolitičkim dešavanjima u zemlji... Mislim, da postoje dobro uvježbane ekstremne grupe, koje jednostavno imaju zadatak, da prave nered i na taj način produbljuju mržnju medju ionako nabrijanim narodima jednih na druge... Ove metode okupljanja i stvaranja ovakvih grupa su isprobane 90-tih godina, kada se nacionalizmom rušio ionako sam od sebe srušeni komunizam na ovim prostorima i to je izgleda sve, što dobro znaju naši današnji politički ideolozi.... Njima svakako odgovara najbolje ovakvo stanje u državi i oni vrlo uspješno još uvijek vladaju svako sa svijim narodnim masma na svom dobro isprobanom programu zaštite i podrške svojih od onih drugih...Naravno u Bosni i Hercegovini postoje jos uvijek oni, koji ne pripadaju ni jednima, ni drugima a ni trećima, ali oni nemaju svoje zaštitare i političke ideologe, pa radije oni kad su u pitanju odlasci na fudbalske/nogometne utakmice sjede kod svojih kuca i utakmicu gledaju na svojim malim ekranima, zgražajući se na sve, što na tim utakmicama mogu vidjeti i naravno konstatuju, da Bosna i Hercegovina na takav način nema perspektivu, ni kao država ni kao nogometna ili neka druga reprezentacija... Ako je to sve tako, a jeste, logično se postavlja pitanje iz naslova ovoga teksta, kuda to ide Bosna i Hercegovina i šta je perspektiva njenih naroda u skorijoj budućnosti... Na ovakav način te perspektive jednostavno nema, niti se nazire svjetlo na kraju tunela, koje bi dalo bar tračak nade... Ne pojavljuju se na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni ljudi, koji bi makar pokusali Bosnu i Hercegovinu napraviti državom, koja bi bila garancija njenim ljudima za svijetliju budućnost... Svi se uglavnom od onih koji vode državu i odlučuju o njenom uredjenju slažu samo u jednom, da ovakvo stanje nije održivo, ali niko ne nudi rješenje koje bi bilo bez straha jednih od drugih i prihvatljivo za sve....Šta zaključiti? Ništa drugo, osim da ovakvim političkim strukturam i ovakvim ljudima koji biraju upravo svoje političke ideologe, samo zato što i oni drugi biraju svoje, Bosna i Bosanci nemaju perspektivu... Nihova perspektiva je negdje daleko na zapadu ili negdje drugo, gdje bi eventualno u miru čekali bolja vremena... A ko će osigurati ta bolja vremena, ako svi napustimo ovu državu i čekamo, da nam neko drugi kaže kako i šta je za nas najbolje... Gdje je onda nada u bolje danas, da sutra ne bi bilo već kasno? Nada je u nama samima, ako želimo sami sebi dobro, onda ćemo svi zajedno odreći se svojih političkih ideala i krenuti nekim sasvim drugim putem, koji nas vodi u budućnost umjesto u prošlost, a kako, pokušaću dati odgovor u narednim tekstovima... |
|---|
| 3. Imaju li Bosanci i Hercegovci snage i volje da žive zajedno u slozi jedni sa drugima ili o tome niko ne razmišlja u Bosni i Hercegovini? |
Bosanskohercegovački narodi su, htjeli oni to ili ne, osudjeni, da žive jedni sa drugima iz vise razloga, a jedan i osnovni razlog je njihova prirodna povezanost u svim segmentima života... Pored čvrstih dokaza mnogih istraživanja, da je to ustvari jedan narod, koji se kroz istoriju podijelio u Bosni i Hercegovini medju njenim narodima stvorile su se i krvne rodbinske veze, koje niko ne može negirati... Naročito u vreme SFRJ, u kojoj je stasala čitava jedna generacija, u 45 godina postojanja SR Bosne i Hercegovine u okviru SFRJ, desili su se takozvani mješoviti brakovi, po nekim istraživanjima u Bosni i Hercegovini je 1990 godine bilo oko 35-40% takozvanih mješovitih brakova.Bezpredmetno je sad opisivati, kako i zašto su se na tlu Bosne i Hercegovine ispreplele kroz Istoriju/Povijest razne kulture i religije, iz razloga što je to manje više opisano do sada više puta i na više načina... Bosna i Hercegovina je valjda po prirodi svoga geografskog i geostrateškog položaja područje, kroz koje su prolazili razni osvajači i okupatori i svi su oni za sobom ostavljali makar dio svoje kulture, računajući u to i religiju, a Bosanski merhametli narod je od vajkada gostoprimljiv, pa da se ne bi zamjerio svojim gostima (čitaj okupatorima), prihvatao je kulturu i običaje svojih nepozvanih gostiju...Da ne bi bilo nesporazuma, ova konstatacija vredi za sve danasnje Bosanske narode, koji danas čine Bosnu i Hercegovinu (Srbe, Hrvate i Bošnjake). Prava rijetkost je bila naprimjer, da se neko, ko je službovao u Bosni i Hercegovini iz nekih drugih krajeva Jugoslavije, kao što su bila naprimjer vojna lica na službi u BiH iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Crne gore i ostalih republika SFRJ, asimilirao sa bilo kojim Bosanskim narodom u Bosni i Hercegovini po bilo kom osnovu... Vrlo rijetko ili gotovo nikako, ljudi koji su službovali na Bosanskom prostoru, bi poprimili na primjer govorni naglasak bilo kojeg dijela Bosne i Hercegovine, bez obzira na vreme provedeno medju Bosancima... Svi su oni zadržali svoje običaje i svoj jezički dijalekt, dok bi Bosanci, ako bi se duže družili sa takvim ljudima vrlo lako se prilagodili kod vlastite kuće na običaje svojih došljaka, pa čak bi poprimili i neka jezička nariječja, koja bi zadržali i koja su kasnije postajala i njihova... Nasuprot ovoj činjenici, Bosanci su uvijek, ma gdje bili, vrlo brzo se uklapali u sredinu u koju bi došli i prihvatali običaje svojih domaćina, pa od tud i konstatacija, da su Bosanci po svojoj prirodi vrlo prilagodljiv i snalažljiv narod... Bosanci su danas rasijani po cijeloj Evropi i svijetu i vrlo dobro su se, kad se uzme u obzir uslove, u kojima su u nekim vremenima odlazili trbuhom za kruhom ili bježali ispred režima, koji su ih na to prisiljavali, snašli u za većinu njih potpuno novom svijetu...Vjerovatno će se čitalac ovih redova sa razlogom zapitati, zašto sve ovo pišem, kad to nema puno neke veze sa samim naslovom ovog članka... Ima veze zato, što je nepobitna činjenica, da Bosanski narodi, barem velika većina njih i danas, nakon krvavog rata, koji se desio u Bosni i Hercegovini od 92 do 95, svugdje u svijetu izvan Bosne i Hercegovine, dijeleći zajedničku muku, vrlo dobro saradjuju na svim poljima i pored raznih čisto nacionalnih organizacija, koje i u svijetu imaju jedini cilj ispiranja mozgova unesrećenim Bosancima, okrećući ih jedne protiv drugih.. U samoj Bosni i Hercegovini Bosanski narodi nikad u povijesti možda nisu bili više podijeljeni, nego što je to slučaj u ovom vremenu tranzicije Bosne i Hercegovine, od Komunističkog Titovog sistema prema Evropskim integracijama.. Od samog političkog vrha takozvanih narodnih prestavnika do raznih nacionalnih ili nacionalističkih i vjerskih organizacija ili zajednica, glavni cilj je usmjeren prema ispiranju mozgova sopstvenog naroda sa jednim i osnovnim ciljem razdvajanja naroda, kako bi se sa tako razjedinjenima što lakše moglo manipulativno provoditi vlast u takozvanom demokratskom sistemu pod protektoratom Medjunarodne zajednice, koja svojim prisustvom u Bosni i Hercegovini uveliko doprinosi stanju ni rata ni mira... Ipak pored svih pobrojanih i ne pobrojanih činjenica, koje su usmjerene protiv jedinstva običnih bosanskih ljudi, narodi Bosne i Hercegovine ipak saradjuju na svim poljima, od poslovne saradnje do dobrosusjedskih odnosa... Čak nisu rijetki ni takozvani mješoviti brakovi izmedju bosanskih naroda, što dokazuje ipak, da nema te sile koja može pomutiti razum i mozak čovjeku, ako on sam kao individuum odluči, da samostalno njime razmišlja.Pitanje, postavljeno u samom naslovu ovog teksta, je pitanje svih pitanja za Bosnu i Hercegovinu i njene narode, koji su kroz Istoriju/povijest usled raznih ataka na Bosnu i Hercegovinu i okupacija i sa Istoka i sa Zapada od Osmanske imperije, Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije do SFRJ i najnovije okupacije Medjunarodne zajednice, pod čijom čizmom Bosna i Hercegovina i svi njeni narodi stenju evo već punih 12 (dvanaest) godina, dok njihovi novokomponovani moderni borci i zaštitnici toliko vaznih nacionalnih interesa uz pomoć Medjunarodne zajednice preko institucija sistema od kantonalnih, preko entitetskih i državni potpuno bespotrebnih ministarstava iscrpljuju tom istom svom narodu preko raznih vrsta poreza, doprinosa, obaveza, taksa i raznoraznih uvezenih bankovnih, mikrokreditnih kamatnih stopa i zadnje rezerve nacionalnog dohotka... O izvozu bosanskog balvana i drugih prirodnih resursa, kojima je bogata Bosna i Hercegovina, da i ne govorimo...Sve ove manifetluke i malverzacije na štetu i Bosne i Hercegovine, a pogotovu njenih naroda, novokomponovani Bosanski biznismeni pod parolom slobodnog tržiša roba i kapitala uz blagoslov novokomponovanih političkih ideologa, a pod plaštom zaštite svako svoga nacionalnog lopova u ime nacionalnog interesa, a vrlo često i udruženo pod izgovorom ,,ti meni, a ja ću tebi,, otvoreno se pljačka vlastita država od strane svih njeni domaći izdajnika koji su za mrvu vlasti i sopstveni interes izdali i sopstvenu državu i sopstveni narod.... Odgovor na postavljeno pitanje u naslovu ovog teksta je kod bosanskih naroda, koji sve ovo vide, ali trpe zbog bojazni, da ne bude proglašen izdajnikom vlastite nacije od vlastitog svoga vodje, koji je u svakom trenutku spreman nabiti takvu etiketu svakom svome sunarodnjaku i proglasiti ga narodnim neprijateljem prema davno isprobanim boljševičkim metodama pronalaženja narodnih neprijatelja... Kako prevazići taj strah i kako se osloboditi svojih izrabljivača u vlastitom nacionu, narodi Bosne i Hercegovine moraju dati odgovor sami sebi, ukoliko sami sebi žele dobro... Šta konkretno trebaju činiti Bosanski narodi i kako, odgovor ću pokušati dati u narednom mom tekstu...
|
4. KO, kome i šta mora oprostiti u Bosni i Hercegovini za svoje dobro?
Napetu situaciju u Bosni i Hercegovini medju bosanskohercegovačkim narodima, koja je prouzrokovana prije svega ratom, koji su prouzrokovala dešavanja prije svega u Evropi i svijetu, a dobrim dijelom i u Jugoslaviji, ne može riješiti ni Medjunarodna zajednica, a još manje političari Bosne i Hercegovine, koji uzgred rečeno se i ne trude, da narodu kažu pravu istinu, zbog koje su se narodi Bosne i Hercegovine našli u situaciji, u kojoj se nalaze... U ovakvoj i još lošijoj situaciji, narodi Bosne i Hercegovine će se nalaziti sve dotle, dok sami ti narodi ne odluče, da svoju sudbinu uzmu u svoje ruke... Očekujući od Medjunarodne zajednice i svojih političara, koji se samo smijenjuju na vlasti, da Bosnu i Hercegovinu uvedu u Evropsku Uniju, narodi Bosanski će zapadati u sve veću i veću agoniju i neizvjesnost... Narodi Bosne i Hercegovine jos uvijek trpe stanje u kojem se nalaze i oni i njihova država, nadajući se, da uz pomoć Medjunarodne zajednice i Amerike, će kad udju u Evropske integracije riješiti se svih nedaća i problema, jer će se tada otvoriti granice preko kojih će nesmetano moći raditi u zemljama Evropske zajednice i tako riješiti za sva vremena svoju neizvjesnost... Medjutim, ako se to i desi, što je teško vjerovati u skorijoj budućnosti, onda su Bosanci tek najebali...Eventualno guranje Bosne i Hercegovine u Evropsku Uniju bi istina značilo slobodno tržište rada, robe i kapitala na prostoru članica Evropske Unije, ali kakve koristi bi toga imali Bosanci?´Ukidanje granica bi značilo slobodu kretanja na cjelokupnom prostoru EU, ali šta će se tada desiti? Bosanski radnici bi nesmetano mogli da idu da rade u zemlje Evropske unije, isto kao što bi drugi radnici mogli nesmetano da dolaze da rade u Bosnu i Hercegovinu. Gledajući laički iz ove perspektive, moglo bi se na prvi pogled reći, da je to dobro i da je to ono, što će konačno donijeti prosperitet Bosni i Hercegovini i njenim narodima... Medjutim, to ni iz bliza neće u slučaju uvlačenja Bosne i Hercegovine biti tako, namjerno kažem ,,uvlačenja,, , jer Bosna i Hercegovina može biti samo uvučena u Evropsku uniju a nikada neće ispuniti stvarne tražene uslove po Evropskim standardima, po kojima bi kao ravnopravna članica postala dio Evropske zajednice. Tada, kad Bosna i Hercegovina bude gurnuta u Evropsku zajednicu, će tek nastati muke za Bosnu i Bosance.. Bosanci neće imati potrebu, da idu raditi u zemlje Evropske Unije već će u svoj zemlji raditi za strane kapitaliste, koji će na jeftinoj Bosanskoj radnoj snagi oploditi jos više svoj kapital, koji će završavati negdje u njihovim zemljama, a Bosanci će i tada kao i sada dobijati kredite od stranih komercijalni banaka sve dotle, dok budu imali imovinu koju će moći založiti kao hipoteku, a kad strani kapital uzme od Bosanaca i posljednji kokošinjac onda će stranci postati i stvarni vlasnici svakog Bosanskog objekta, pa čak i svakog Bosanskog kamena, a što je najgore postaće vlasnici svakog izvora zdrave i pitke vode i obala naših Bosanski rijeka pa će Bosanac, ako želi da ode na skijanje, naprimjer na Vlašić ili Bjelašnicu, morati to dobro platiti Vlasniku tih skijališta, a on će svakako biti neki stranac iz neke zemlje članice Evrposke Unije. Kada se ovo sve desi, ako se desi, a desiće se ako Bosanski narodi ne uzmu svoju sudbinu u svoje ruke, tada vise neće biti važno ni kako se ko zove u Bosni i Hercegovini, ni ko je koje nacije, niti koje više konstitutivan u Bosni i Hercegovini. Tada će svi biti konstituivni, svi će imati pravo da budu ono što oni kažu da jesu, svi će koji to žele moći da računaju da je Bosna i Hercegovina cijela i nedjeljiva samo njihova, svi će imati pravo i da cijelu Bosnu i Hercegovinu smatraju svojim entitetom, ali se niko od njih u toj svojoj nedjeljivoj ili na entitete podijeljenoj ništa neće pitati...Šta narodi Bosne i Hercegovine trebaju i moraju da urade, da se sve ovo ne bi svima u skorijoj budućnosti dogodilo, da se u vlastitoj zemlji Bosni i Hercegovini jedno jutro svi ne bi probudili kao stranci i sluge okupatoru milom ili silom? Kao prvo, Bošnjaci koji kako sam već ranije rekao, Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom jedinom domovinom, moraju prvi povući radikalni potez, a to je odreći se svojih nacionalnih čobana (čitaj vodja) i zajedno sa onim Srbima i Hrvatima a i ostalima, formirati sve narodni oslobodilački front, koji će na prvom mjestu se obračunati sa onim Bošnjacima licemjerima kojima je vjera iznad države. Bošnjaci moraju da budu daleko najbrojniji u tom svenarodnom oslobodilačkom frontu, u koji će okupiti i makar malobrojne Srbe i Hrvate, koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom državom prije svega... Ovakav recept je dao rezultate u teškim vremenima okupacije Jugoslavije 1941 godine, kada su Bosanski Srbi u velikoj većini, na čelu sa Titom, organizirali partizanski pokret zajedno sa malobrojnim ali poštenim Muslimanima i Hrvatima i pružili otpor i stranom okupatoru i domaćim izdajnicima Ustasama i Četnicima, koji su bili njihovi sunarodnici... Svi narodi - oni koji ne podržavaju ni četnike, ni ustaše ni vehabije i mudzahedine, bez obzira u kojem broju, mogu na kraju pobijediti i donijeti slobodu svima zajedno... Ovo, što narodi u Bosni i Hercegovini danas imaju, nije sloboda. Da bi se narod odlučio na ovaj vid borbe, prvo bi se svi zajedno oni koji bi usli u ovaj svenarodni oslobodilački pokret morali odreći svojih nacionalnih Čobana, koji su ih i doveli do ovoga, u čemu su se svi zajedno našli. Muslimani Bošnjaci bi se na prvom mjestu morali odreći Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika, protiv koji bi ušli u otvorenu borbu političku ili čak ako treba i oružanu, zajedno sa svojim Bosanskim Srbima i Hrvatima, koji su spremni, da se odreknu prvenstveno Slobodana Miloševića i Franje Tudjmana zajedno sa njihovim sljedbenicima... Jedni drugima bi sve morali oprostiti, bez obzira koliko to teško bilo, ali oprostiti tako, što bi jedni drugima priznali, da su ih samo njihovi nacionalne vodje uvukle u bratoubilački rat, a što je ruku na srce u dobroj mjeri i gola istina... Oni, koji danas tiho okupiraju Bosnu i Hercegovinu i druge države nastale raspadom Jugoslavije, su u dobroj mjeri doprinijeli svojom Imperijalističkom politikom uz pomoć domaćih izdajnika (nacionalnih vodja), koji su samo na taj način zavadjanjem naroda, kako je to nekada, ne tako davno radio Adolf Hitler, koji je u samo jednoj godini porobio Evropu, a nakon toga krenuo i na Sovjetski savez, nije računao na partizanski pokret, koji je okupio tada goloruki narod i otvoreno se suprostavio daleko nadmoćnijem okupatoru i svim domaćim izdajnicima, koji su uz pomoć tada fašističkih sila Njemačke i Italije podijelili Jugoslaviju na interesne zone... Potpuno isti scenarij dogodio se devedesetih godina samo na dosta moderniji način nego 1941 tako, što Imperijalističke sile su Jugoslaviju podijelile na svoje interesne sfere isključivo uz pomoć domaćih izdajnika po istom receptu, bez da su učestvovale u vojnim operacijama, ako izuzmeno takozvane mirovne snage i vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini bombardovanjem položaja Srpske vojske i otvorenu vojnu intervenciju NATO pakta u Srbiji 1999 godine. I tada, te 1941 godine, upravo u Bosni i Hercegovini je bila najveca nacionalna netrpeljivost i nepovjerenje medju narodima zbog ionako loše politike tadašnje Kraljevine Jugoslavije, ali upravo u toj i takvoj Bosni i Hercegovini, javio se najjači otpor u vidu partizanskog pokreta, pod čijim vodstvom se organizovao svenarodni ustanak, na koji niko tada nije računao.. Tito i Partizani su dugo vremena bili tretirani kao grupa komita (otpadnika ili fanatika), koja je sebi tobože umislila, da se bori protiv tolike sile i još protiv svojih sunarodnika, prvenstveno Ustaša i Četnika, te balista, zelenaca, bjelogardejaca i ostalih okupatorskih suradnika... Ipak svjedoci smo, da je partizanski pokret prerastao u moćnu svejugoslovensku armiju pod političkim vodstvom nazvanim Narodnooslobodilački pokret, koji je na kraju izišao iz rata na strani pobjednika, kojeg su priznale i velike sile... Bosanskohercegovački narodi preko svojih prestavnika koji hoce, mogu, žele i imaju hrabrosti, da se stave na čelo svih naroda prvenstveno Muslimani Bošnjaci zajedno sa Srbima i Hrvatima moraju, ako žele prije svega sebi dobro i dobro svojim budućim generacijama, ugledati se na svoje pretke, koji su u najtežim trenucima za sve narode, pred početak i početkom Drugog svjetskog rata, pobijediti prvenstveno sami sebe i shvatiti, da su samo svi zajedno jedni drugima najveći saveznici i največi prijatelji, bez obzira na sve što se izmedju tih naroda dešavalo prije 15 godina, kada su ubijali jedni druge samo zato, što su mračne sile stranog Imperijalizma uz pomoć domaćeg nacionalizma zavadili te narode do te mjere, da su se bez milosti ubijali na način, kako to nikada ne rade ni životinje, koje nisu iste vrste, a što je prirodno, da životinje ubijaju jedne druge radi preživljavanja... Bosna i Hercegovina je uvijek imala svoje domaće izdajnike, koji su rovarili i radili za tudje interese, a i ma ih i danas i tim izdajnicima se treba otvoreno suprostaviti svim raspoloživim srestvima, ali suprostaviti se hrabro i odlučno... Okupatoru u vidu Medjunarodne zajednice treba otvoreno reći ,,van iz Bosne i nemojte nam više pomagati, ostavite nas, da se rahat patimo,, mi ćemo se sa svojima izdajnicima obračunati, a vi u svoje zemlje i tamo učite svoj narod u svojim državama, kako treba da bude kulturan i napredan, a našu kulturu i nas ostavite nama, da se sami sa svojim šljamom obračunamo, koji nam ionako uz vašu pomoć čini samo zlo, koji ovaj narod neće i nemože više da trpi... Stvorili su 13 vlada i 13 parlamenata na nepunih 4.000.000 stanovnika i natovarili se na grbaču bosanskog napaćenog čovjeka, koji ni sam sebe ne može da izdržava, a kamoli toliku administraciju, koja ništa drugo ne radi, osim što rasprodaje državu gladnom svjetskom kapitalu, koji ima samo jedan jedini cilj, da od Bosanaca i Hercegovaca, a bogami i od Srbijanaca, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, stvori robove u njihovim vlastitim državama... Prvo su ih zavadili, da bi onda jedne po jedne porobili. Uz dobrovoljan pristanak će moderni robovi prirodnom reprodukcijom radjati nove robove, koji i neće znati nikada, da su trebali da budu rodjeni kao normalni ljudi... Da se sve ovo ne bi dogodilo u skorijoj budučnosti, Bosanci moraju i trebaju, da što prije to za njih bolje, razmišljaju o novom i daleko modernijem ,,Partizanskom pokretu,, koji će osloboditi njihovu zajedničku drzavu, a nakon potpunog oslobodjenja od domaćih izdajnika i stranog okupatora, o ujedinjenju sa svojim sunarodnicima prvenstveno u Srbiji i Hrvatskoj, a bogami i dalje prema Triglavu i Gevgeliji, a tek tada sjesti za pregovarački sto i postaviti svoje uslove Evropskoj zajednici, ukoliko ta Evropska zajednica želi jedinstvenu Evropu ali sa Jugoslovenskim narodima u paketu... Hajmo se sad zapitati, kakva je razlika izmedju Evropske i Jugoslovenske zajednice? Velika je razlika. U Jugoslovenskoj zajednici svi narodi i sve republike mogu, ako hoce, da dogovore, da budu svi jednako zastupljeni i ravnopravni, a Evropska zajednica ni jednoj ex-Yu republici neće nikada dozvoliti, da bude u pravom smislu te riječi ravnopravna... Zašto onda ulaziti u neravnopravnu zajednicu, ako možemo biti u zajednici gdje bi bili svi ravnopravni...
|
|---|
| 5. Čija je Bosna i kome je ona potrebna? |
Kome je Bosna i Hercegovina potrebna i čija je zapravo Bosna? Na ovo pitanje nikada niko nije u Istoriji Bosne i Hercegovine dao jasan i konkretan odgovor, a odgovor je tako jednostavan, ali Bosanci ne bi bili Bosanci, kad ne bi od jednostavne stvari bez potrebe komplikovali. Ako bi ulazili u analizu, ko je sve naseljavao Bosnu i Hercegovinu od Kulina bana pa do današnjih dana i davno prije Kulina bana, onda ćemo opet zakomplikovati, tako što će se neko u Hrvatskoj od uglednih najmodernijih povijesničara naći, da dokaže kako je Kulin ban bio katolik, a to naravno znači automatski da je bio Hrvat i da je Bosna i Hercegovina vjekovna Hrvatska zemlja... S druge strane, iz Srbije će se naći još moderniji istoričari, koji će dokazati nepobitnim činjenicama, da su preci Kulina bana zapravo došli iz Srbije i da je naravno i sam Kulin ban zapravo Srbin, a Bosna i Hercegovina oduvijek Srpska zemlja... A kad se tu jos umiješa neko od Bošnjačkih novokomponovanih povijesničara sa nepobitnim činjenicama, da je Kulin ban Bosnjak ali eto nije doživio, da Turci dodju u Bosnu i donesu Islam, a da je poživio kojim slucajem, danas bi svi Bosanci bili Muslimani, jer bi pod vodstvom Kulina bana primili najčistiju vjeru koju je Allah objavio poslednjem Božijem poslaniku Muhammedu s.a...Zato, zbog navedenih činjenica ili bolje reći naše stvarnosti, nećemo se baviti davnom povijesti, već malo novijom od zadnje potvrde Bosanske državnosti, potvrdjene na Istorijskom zasjedanju ZAVNOBiH-a, kojem je prethodilo Prvo zasjedanje AVNOJ-a, kada se u tada porobljenoj Evropi rodio partizanski pokret, koji se na čelu sa Josipom Brozom Titom usudio i pored protivljenja tadašnje kominterne, da na najvećoj slobodnoj teritoriji u Evropi, koju partizani nazvaše Bihaćka republika, održi Prvo zasjedanje AVNOJ-a, na kojem partizani donesoše povijesne odluke i formiraše ratnu vladu tadašnje Jugoslavije... Trebalo je godinu dana u ratnim uslovima, da sve Jugoslovenske republike održe Antifašistička zemaljska vijeća, na kojima će potvrditi svoju državnost i ravnopravnost u Jugoslaviji ujedinjeni u Partizanski pokret u Jajcu 29.11.1943 potvrditi odluke Prvog zasjedanja AVNOJ-a i odluke Zemaljskih Antifašističkih vijeća i tako šest republika i dvije Autonomne pokrajine u sastavu republike Srbije dobrovoljno i ravnopravno udjoše u Jugoslovensku zajednicu, a medju ravnopravnim članicama nove Jugoslavije našla se i Bosna i Hercegovina... Kako ovde imam namjeru govoriti o Bosni i Hercegovini i baviti se pitanjem, čija je Bosna i kome je ona potrebna, mora se reći da ni ZAVNOBiH nije u tom pogledu bio dorečen... Prema odlukama tog Istorijskog zasjedanja Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska već i srpska i hrvatska i muslimanska... Ovakva definicija moze svakako da se tumači ovisno o tome, ko je tumači i zašo je tako tumači. Ako je nešto i moje i tvoje i njegovo, onda niko od nas ne može tvrditi, da to nešto je njegovo, a s druge strane niko nema pravo da ospori bilo kome, da je njegovo ali je pitanje koliko je nešto moje, koliko tvoje, a koliko njegovo... Šta zaista znači ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, a ujedno i srpska i hrvatska i muslimanska? Kad obican čovjek razmišlja o ovakvoj definiciji, tesko je, a usudio bi se čak reći, ako realno razmisljamo, onda zaista nema prave definicije, ako se bavimo postavljenim pitanjem, čija je Bosna i Hercegovina. Medjutim filozofski ako želimo ovu definiciju realno tumačiti, onda bi se ona mogla najbliže porediti jednostavno sa braćom, koja su se formirala kao posebne ličnosti, a kojima otac nije ostavio testament, šta da rade sa imovinom poslije njegove smrti... Braća zive u istoj kući (teritoriji) i svi tu kuću smatraju svojom i svi imaju ista prava.. S vremena na vreme neko od braće sjeti se, da bi možda mogao svoju braću ili pridobiti za sebe ili pridobiti makar jednoga, pa da udruženo primoraju onog trećeg da se pokori... Braća se s vremena na vreme medjusobno potuku i vazda se učini, da će se konačno riješiti Bosansko pitanje ali nikad niko nikoga nije uspio da pokori, pa čak ni kad su dvojica se tukla protiv jednoga. Do sada to nijednom od braće nije uspjelo i nikad se ne zna ko je od njih nasledio oca... Baš je taj Kulin ban bio ili mudar ili veliki lopov.. Kažu, da je prvo bio Bosanski heretik (nevjernik), a da je za vreme svoje vladavine prihvatio i katoličanstvo i pravoslavlje kao svoju vjeru.. Koliko je ovo tačno ja neznam, ali sam tako čuo ili sam možda sanjao tako nešto... Ako je istina ovo iz prethodne recenice, onda razumijem oca Bosne i Hercegovine, zašto nikome nije ostavio testament, da upravlja Bosnom i Hercegovinom... Kazivaju ljudi, da se kuća, koja ostane iza oca djeci je zajednička, ako otac za života ne ostavi testament nekom od nasljednika i da se zajednička kuća nikada nije mogla podijeliti, a nije se nikada ni srušila sama od sebe, ako je bilo ko od nasljednika koliko toliko održavao nasljedstvo... Naslijedjena kuća se ne može srušiti ni sa namjerom, da je nasljednici sruše, dok god ima bilo ko od nasljednika, koji se ne slaže, da se nasljedstvo sruši.. Nasljedstvo može da se sruši samo od sebe, samo ako svi nasljednici napuste nasljedstvo... Ovim poredjenjem hoću reći, da i Bosnu i Hercegovinu ruše skoro hiljadu godina, ali ona prkosi samo zato, što se uvijek nadju Bosanci i Hercegovci, koji svoju zemlju obnavljaju i grade već hiljadu i kusur godina uvijek ispočetka... Taman, kad stvore od Bosne i Hercegovine pravu državu i uslove, da svima u Bosni bude lijepo, onda uvijek neko ubaci kost medju Bosance i oni se potuku medjusobno, tuku se sve dotle, dok sve što su zajedno gradili ne poruše... Onda im opet dodje neko sa strane, da im kaže, da to što rade je glupost, da bi Bosanci udarili se rukom po čelu i zapitali se ,,zašto se stvarno tuku,, Evo i danas, ako ćemo biti iskreni i pošteno govoriti, ogromna većina Bosanaca se pita ,,Zašto smo se tukli, kad opet svi smo tu, a i Bosna i Hercegovina je tu gdje je vazda bila... Navest ću primjer razgovora izmedju mene i moga bivšeg komšije i školskog prijatelja, po nacionalnosti Srbina, koji danas živi u Bosni i Hercegovini ali ne u mjestu, gdje smo nekada zajedno živjeli... I poslije svega što nam se desilo, danas smo opet prijatelji, vrlo dobro saradjujemo i često se vidjamo... Jedne prilike mi je rekao, da su oni (Srbi) prevareni, jer su im rekli 1992 godine, da neće Srbi nikada više živjeti sa Muslimanima i Hrvatima, ali da se trebaju zato izboriti... Priznao mi je bez da sam ga pitao, da mu se to tada svidjelo i da je dobrovoljno krenuo za tom ideologijom... Medjutim, kad se sve zavrsilo i kad sam ga prvi put vidio nakon rata, živio je u Banja Luci u kući jednog Muslimana koji je izbjegao u Njemačku... Bio je tad svjestan, da to neće ostati njegova kuća, bez obzira što ima zasluge u vojski Rebublike srbske.. Nakon dvije godine, vlasnik kuće u kojoj je živio, se vratio u Banja Luku u svoju kucu, a on je od tada počeo da živi kao podstanar, u istoj toj kući je plaćao stanarinu vlasniku... Ovakvih i sličnih slučajeva je puna Bosna i onda ne čudi, što se ljudi pitaju: ,,Zašto smo se tukli,,. Kako je u naslovu ovog teksta postavljeno pitanje ,,Čija je Bosna i Hercegovina i kome je ona potrebna,, pokušaću na to pitanje odgovoriti svojom skromnom intelektualnom vizijom, ukoliko me onaj, ko bude čitao, bude mogao da razumije.. Bosna i Hercegovina je od vremena Turske okupacije bila uvijek pod uticajem stranog okupatora... Najduže vremena pod okupacijom Turske imperije, da bi nakon pada Turskog carstva došla pod upravu Austro-Ugarske monarhije... Sjahao Murta, da uzjaše Kurta.. Usput valja napomenuti, da ovaj period nije bila samo Bosna i Hercegovina pod upravom strani veliki sila. Takva sudbina je zadesila sve Jugoslovenske republike, da bi konačno nakon Prvog svjetskog rata, bila voljom Hrvatske, Slovenije i Srbije stvorena prva Jugoslavija, dok ostale Jugoslovenske republike, a ni narode niko ništa nije pitao.... Medjutim izbijanjem Drugog svjetskog rata Jugoslovenska zajednica se raspala voljom opet fašističke Njemačke i Italije, ali to nije sve. Jugoslovenska vlada potpisuje sramni trojni pakt i kapitulaciju praktično bez borbe... Kapitulaciju ne priznaje jedino Komunistička partija na čelu sa Josipom Brozom Titom, koja organizuje goloruki izdani narod u Partizanski pokret... Novembra 1942 godine partizanski pokret oslobadja prostor i stvara najveću slobodni teritoriju u porobljenoj Evropi upravo u Bosni i Hercegovini, koju naziva Bihaćkom republikom, koju je čak i Hitler priznao kao Titovu državu... U tako teškoj situaciji, kad ni saveznici nisu priznavali do kraja partizanski pokret, Tito organizuje Prvo zasjedanje Antifašističkog vjeća narodnog oslobodjenja Jugoslavije (AVNOJ) u Bihaću. Odlukom AVNOJ-a se održavaju Zemaljska Antifašistička vijeca svih budućih Jugoslovenskih republika, čije odluke će biti potvrdjene na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu i gdje će i službeno biti stvorena Nova Jugoslavija u koju sve republike ulaze na osnovu odluka svojih Zemaljskih antifašističkih vjeća... Jugoslavija se dakle rodila u Bosni i Hercegovini, a Bosna i Hercegovina kao ravnopravna članica ulazi u sastav Jugoslavije... Konačno, Bosna i Hercegovina odlukama ZAVNOBiH postaje samostalna država i samostalno odlučuje, da udje u državnu zajednicu ravnopravno sa ostalim Jugoslovenskim republikama... Na pitanje, čija je Bosna i Hercegovina i kome je ona potrebna, moj odgovor je slijedeći: Bosna i Hercegovina je Jugoslovenska republika, a potrebna je Jugoslaviji... Zašto ovakav odgovor na postavljeno pitanje? Zato, što je to jednostavno realnost, a i zato, što tako stoji zapisano u odlukama ZAVNOBiH-a, na koje se pozivaju jedni Bosanskohercegovački moderni politički ideolozi, ali odluke ZAVNOBiH-a tumače selektivno ili bolje reći uzimaju iz tih odluka, svako ono, što njemu odgovara, ovisno od politike, koju zastupa. Niko ne uzima za ozbiljno ono, što je stvarno zapisano u tim odlukama... Odluka ZAVNOBiH-a jasno kaže: ,,Bosna i Hercegovina je ravnopravna republika ravnopravnih naroda u Jugoslaviji, a narodi Bosne i Hercegovine imaju posebno čvrste veze sa ostalim narodima u Jugoslovenskim republikama ,,. Šta ova recenica znači, kad je običan čovjek pročita, ja se ne bi bavio njenim tumačenjem, neka je tumači svako onako kako misli, da se može tumačiti, ali neka je pročita do kraja ili ako je izgovara, neka je izgovori do kraja.... Prema mom skromnom tumačenju, Bosna i Hercegovina i Jugoslavija ili Jugoslovenske republike su prema ZAVNOBiH-u čvrsto povezane... Drugo moje skromno tumačenje je, da je Bosna i Hercegovina imala upravo u Jugoslaviji najveću državnost, upravo zahvaljujući odlukama ZAVNOBiH-a, kojeg usput rečeno ne bi ni bilo bez AVNOJ-a... Skupština Republike Bosne i Hercegovine je požurila, da 1994 godine, dok je još trajao bratoubilački rat, da ukine i da se odrekne AVNOJ-a, valjda, da bi kontrirala nelegalnoj Skupštini Srbskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja je prije toga svojom odlukom ukinula ZAVNOBiH. Jedna glupost, pa odma za njom druga, još veća... Niti je Skupština Srbskog naroda ikad bila nadležna, da ukine ZAVNOBiH, niti Skupština R BiH je imala ikad nadležnost, da ukine AVNOJ, ali u Bosni sve može... Ove odluke će možda moći i proći, ako Bosanci budu ćutali i tako odobravali i ovakve gluposti, ali kad se Bosanci probude, pa pogledaju oko sebe, tražit će i AVNOJ i ZAVNOBiH i Bosnu i Jugoslaviju, a ako se ne probude, nestaće zauvijek i Bosne, Bosanaca ionako nema, jer kao nacionano opredjeljenje Bosanac, zakon Bosne i Hercegovine ne poznaje tu kategoriju ni kao nacionalnu manjinu...Za svoje dobro Bosanci nemaju pravo, da budu protiv Jugoslavije ili Jugoslovenske zajednice, ma kakva ona bila, a najmanje protiv Jugoslovenske zajednice ili Jugoslavije nemaju pravo, da budu Bošnjaci i Bošnjački političari. ako žele, da imaju svoju Bosnu i Hercegovinu... Bosanci imaju legitimno pravo, ako se ikada obnovi Jugoslovenska zajednica i bude imala svoju prestonicu (glavni grad), da zahtijevaju, da prestolnica bude samo u Bihaću ili Jajcu, gdje je i rodjena jedina prava i najbolja država, koja je ikada stvorena u svijetu... Jugoslavije više nema sa prestolnicom u Beogradu, niti u Zagrebu, jer upravo ova dva centra su udruženo gradili i udruženo rušili do sada dvije Jugoslavije.. Kad se obnovi Jugoslovenska zajednica sa prestolnicom u Bihaću ili Jajcu, nikada niko se više neće usuditi, da pokuša srušiti Jugoslaviju. koja će stajati čvrsto na svojim temeljima... SFRJ se srušila zato, jer su temelji bili u Bosni, a krov u Beogradu, takva greška nesmije se više ponoviti. |